петак, 16. мај 2014.

Zaspi pre nego što ti se upetlja u san

Volim ga najviše na svetu. Nikad mu ne bih nešto na žao učinila. Samo ne želim da ga povredim. Da pomisli da nije dovoljan i dovoljno vredan da se skrasim i smirim. Znam kako bih se soećala da mi kaže ono što mu prećutkujem. Da se obrnemo uloge. Zato i prećutkujem. Jer je neoprostivo. Ja to nikada ne bih želela da saznam, želela bih da ostanem uljuljkana u svoju zaljubljenost i oblake i srca oko glave. Sada sam prestala da imam kome da kažem. Sramota me je da prevalim to preko usana uopšte a onda me je sramota od pogleda i misli. Ne želim da me osuđuje, želim samo da kažem. Je l' ima neko ko bi slušao? Pošto shvatim da mogu samo u jastuk da pričam i plačem i kajem se i molim jastuk da mi oprosti i u isto vreme molim sebe da samo prestanem, uključujem i tu pesmu na najtiše i slušam je iznova i iznova...i nikad te ne prežalim... I ne smem ni da se usudim da dva puta pomislim da li sam trebala da se "iživim". Šta to uopšte i znači? Ko mi daje za pravo da to i pomislim kad je sada sve savršeno. Osim mene. Koja ne zna da se obuzda. Počela sam da se plašim svega. Plašim se da će me neko otkriti. Šta ako se susretnu moje sa nečijim tuđim očima u trenutku kada o tome mislim? Hoće li mi sve sa lica pročitati i zgaditi se nad mojim mislima? Zato to sve moram da suzbijem. Ne želim taj luksuz. Ne želim da mislim o tome. Ne želim da mislim o tome ni kada popijem ni kad sam sama ni kad čujem tu pesmu i pomislim na Italiju i Cezara..ne želim da se ježim i uživam u prisećanju. Samo da naučim da se otrgnem od tih žmaraca i slika i reči koje mi odzvanjaju konstantno..Želim da ga vidim. Da me drži za ruku. Da se sakrijemo kao što smo se onda jednom sakrili. Da odemo do kraja keja. Vila, vila, vila. Možda mi je u glavi samo taj period kada mi je bilo lepo i kada mi nije bilo bitno šta ko misli i ko me je kako pogledao i ko nas je kako pogledao. Nismo ni postojali jer smo mi bili beg od svega što se dešavalo. Srećna sam kada on dođe jer otera sav mrak koji mi se šunja po glavi i zavlači po nekim ćoškovima. Taj mrak se skriva da bi se iskrao kada on ode. I da me muči dok sam sama da me tera da se preispitujem i preračunavam. Šta je sloboda? Slobodna ne znači povrediti nekoga kome ste poklonili srce i pola sebe jer onda povređujete i sebe. Mislim da se to zove sebičnost. Šta ste sve spremni da žrtvujete zarad malo flerta? Ruka oko struka i ostale gluposti... Sa nekim gradiš i stvaraš nebitno koliko dugo ili kratko, odričeš se i trudiš da bi posle u 2 sata sve izgubio i srušio. Ili samo jer se družiš sa virtuelnim osobama koje ti mašu iz tvoje glave par sekundi pred san. Glupava vila sve pokvari. I onda posle nagomilanih sati udaranja glave o zid javi se on, naš anđeo čuvar da mi kaže da zna šta mislim, da me je video i otkrio i da sve prašta i da sve razume. I da nema nikakve veze jer je normalno i jer je siguran u mene. A ja se samo raspadnem pred njim jer, pobogu,kako možeš da mi veruješ kad ja sebi ne verujem. A on samo kaže da sam ja vila i da su vile takve i da zna sa njima. "Ništa ti ne brini, izabrao sam da te izdržim. I vidi kako si lepa kad plačeš. Nemoj više." I ta bura prođe, smiri se i ja zaspim u njegovom zagrljaju sva razmazana i garava po obrazima i čekam sledeću...