недеља, 9. новембар 2014.

Pismo broj jedan


Znam da ne spavaš.
Znam da ne spavaš zbog mene.
I nemoj se praviti da nisi tu, znam da si tu. Znam da si oduvek tu,čak i kad te nisam tražila. I znam da misliš na mene. Stalno. I proživljavaš sve što nam se desilo iznova i iznova. I užasno je i boli. Ali ne možeš da staneš. I ni ne treba da staneš. Jer nećeš me zaboraviti sve dok te potpuno ne izjede to što te je nateralo da se pretvoriš u biće koje si sada, kao što je izjelo ono što je bilo između nas. I mene moje izjeda, ne brini. Samo da znaš da smo na potpuno istoj stranici, da se ne pomeramo već se samo zakopavamo tu gde smo sada, u nemoći da priznamo sebi šta nas je uništilo. I možda sam glupa kad pomislim da nisam uradila sve što sam mogla, jer sam uradila sve što sam mogla. A eto, možda ipak nisam. I najviše od svih laži i prevara i obmana i svega najružnijeg što radiš ubedljivo je najgora vera u tuđe reči. Te iste laži koje prodaješ meni, kupuješ od njih. I znaš kakav je to začarani krug i znaš koliko je neistine u svemu i opet poveruješ. Posle svega, poveruješ njima. A meni ne. Ja sam stranac koji je sa tobom provodio vreme jer mi je bilo dosadno i jer nisam imala šta drugo da radim. Mene bi bilo sramota. Ja ovo sve mogu da preokrenem. I preokrenula sam u mojoj glavi jer odbijam da verujem da su ljudi zli. Da se zlo od svih mojih ljudi nastanilo baš u tebi. I ne verujem. Mislim da samo nesvesno grešiš i jednom kad uvidiš svoju grešku i kad pomisliš da je strašna biću tu da ti kažem da nije strašna i da sve može da bude kako je bilo i da sam tu. Kao što bih i ja volela da je neko tu za mene kada pomalo odlutam. Kao što ti lutaš. A dobro je što lutaš. Jer, ne možemo mi biti mi ako ne znamo ko smo sami za sebe. I zato te i puštam i dvogledom pratim koje staze sebi krčiš jer znam da u tvojim očima činiš pravu stvar. Eto. Nisam htela da kažem da te čekam ali čekam te. I ne spavam.
I znam da ni ti ne spavaš.
Jer želiš da mi se vratiš.