недеља, 23. фебруар 2014.

Monsters inside

zamolio sam sebe jedan dan da se zatvorim jer nije fer da svaki put celog sebe izložim tvojim neispunjenim obećanjima i da se svaki put pitam zašto me boli srce a ne neki drugi deo tela zašto ne noga ili ruka i onda se setim da ti samo u srce gađaš jer srce nosi sto poena a ja sam svoje razvukao svuda po sebi pa ne možeš da promašiš osim ako nisi slepa od ljubavi kao ja a nisi i zato se samo skloni od mene više beži beži beži ne mogu da iznova slušam tvoje odrasle reči i taj način na koji ih prosipaš obraćaš mi se kao i svi ostali kao da sam običan kao da ne zaslužujem ništa kao da nisam ništa kao da sam tvoj podređeni kao da me plaćaš da te volim kao da me plaćaš da te slušam pa mogla bi da počneš pošto ja više ne ostajem i jeste završava se sve jer nisi u stanju da me zadržiš nisi u stanju ništa da uradiš jer si  neposobna i znaš samo da bodeš taj jebeni klavir i da valjaš se po jebenom parketu u sali za ples eto to znaš nemaš pojma kako se voli kako se usrećuje nemaš pojma jednom kad to uradiš tad ti se omakne pa ne možeš da ponoviš ne zaslužuješ moje reči ne zaslužuješ moje ništa misliš da si jedina na svetu pa mrš mrš mrš ne postojiš samo ti za mene imam i druge imam gomilu ljudi a sve što pokušavam sa tobom je već odavno izbrisano i ne postoji treba da se stidiš sebe i svojih postupaka svoje jebene odraslosti misliš da si neko i nešto a ne znaš najosnovnije ne znaš da govoriš ne znaš da gledaš i ne znaš da čuješ a mnogo si bitna mnogo mnogo mnogo uzvišena nadmoćna uživaš u svojoj veličini a kao stidiš je se sramoto jedna treba te zabraniti treba zabraniti da mi prilaziš da me gledaš treba zabraniti da postojim za tebe jer me svaki put samo polomiš samo stisneš i izmrviš u milione komadića jer ti nije ni stalo jer ne znaš da radiš za druge i vidiš samo sebe ali ni to nije loše jer jer jer onda se uvek izvučeš uvek nadješ izlaz a mene zaboraviš jer misliš da ću se suzama sam zalepiti misliš da mogu sam da skupim sve deliće misliš da sam tako sitan a možda uopšte nisam možda ima mnogo više delića nego što misliš  i evo opet se ježim jer još jednom tvoj odvratan licemerni bezobrazluk pobedjuje i apsolutno si nezainteresovana za sve apsolutno ti nije bitno bitno je da ćeš uraditi onako kako tebi odgovora i onda naći neki bedni bedni izgovor za te svoje ljigave postupke kao da sam ja neka idiot običan pa da znaš da jesam jer da nisam ne bih sad bio ovde ne bih se davio u sopstevnom moru ne bih pisao ovo ne bih te čekao ceo dan i ne bih uostalom očekivao ništa od tebe nikakvo razumevanje nikakvu reč ništa ništa ništa i bilo bi mi mnogo bolje jer nikad ne bih ni skinuo svoj oklop nikad ne bih morao da se suočim sa osećanjima a osećanja su sranje jedno ogromno koje te samo sjebe svaki put kad se sretnete kao kad sretneš starog prijatelja koji te se ne seća i kog više ne možeš da prepoznaš ali on i dalje zna da te povredi da ti zabije nož u ledja ne ledja nego srce i onda tako sve i kad bi se spustila na zemlju možda bi me videla jer sam ja previše nizak da bi me videla od gore tako dok se šepuriš po jebenim oblacima sa svojim jebenim neviđenim egom kao da si neka boginja nešto ne znam i onda i tako ja se opet naježim jer eto počinjem da te mrzim zbog svih stvari koje radiš namerno i nadmeno pod izgovorom da je to dobro za mene da moram da ojačam da se osamostalim i odrastem e pa pogodi šta ne želim da ojačam jer su danas svi kao nešto jaki i isti i sve mogu sami a ja ne želim da mogu sam ja želim da mi neko pomaže da neko bude tu za mene i da me ne tera da se raspadnem svaki dan nego na neki drugi način pokazuje da je tu i na kraju samo imam da te pitam kako uspevaš da živiš sa sobom ako znaš da zbog tvoje oholosti i bezobzirnosti plačem svaki dan?

1 коментар: