недеља, 14. септембар 2014.

Možeš li da veruješ da nas jednom neće biti?

"Naša sloboda počiva na tome što drugi ne poznaju naše živote."

I onda, ona rečenica-volela bih da je početak, volela bih da me ne poznaje. Jeste. Volela bih da me niko ne poznaje toliko dobro da može da zaključi šta mi je ili da ne mora ništa ni da pita ili da pričamo pogledima. Osetim se previše ranjivo i nestabilno kada se susretnem sa činjnicom da u stvari postoji neko ko zna sve o meni. Jer onda baš zbog toga ja nikada ne mogu da se izvučem iz neke svađe, da se objasnim i smirim situaciju jer su svi moji koraci već viđeni i sve moje reakcije već dobro utvrđene. I neću da ih promenim. Eto, neću. Jer su dobre i znam da su dobre i ko god kaže da nisu to je zato što ih ne vidi i ne zna da ih iskoristi. U stanju sam da preuzmem sve krivice ovog sveta i neka sam najveće zlo koje postoji samo da ne čujem svađu, da ne moram da izbegavam "kao da ćeš me ubiti" poglede i ostalo. Živim za mir, za dogovor i toleranciju. I šta ja onda, tako jedna mala beznačajna figurica ili toliko veliki odgovorni učesnik u svađi od čak dvoje, da uradim? Da li je gore kad i ja počnem da vičem pa mi se začepe uši a mozak negde ispari pa se ni ne čujem ni ne znam šta govorim ali je potrebno vikati i što si glasniji to si jači a tada ni ne prepoznajem svoj glas jer ja ni ne znam da se derem ni da vrištim ni ništa slično. Ili možda kao i do sada da samo pobegnem jer ne mogu da se nosim sa svim tim silnim argumentima i značajnim pogledima i ti si kriva i kako te nije sramota i šta priiiičaš uopšte i pogledaj šta si uradila i praviš haos. Jer ja bežim i ne krijem to. I samo će mi biti čudno kad jednog dana budemo živeli zajedno a ja pobegnem. I ne dođem ni uveče ni ujutru ni uveče nego tek ujutru. Ili se zaključam u svoju sobu. Jer nju doživljavam kao utočište zato što sam je izgradila gradeći sebe i jer je ona ja. Moja je i možda je nisam želela BAŠ takvu ali takva je jer sam takva ja. I tamo idem i tamo ostajem kada nigde drugde nije sigurno jer se u njoj nikada ne izmiče tlo pod nogama. A to tlo mi se ne izmiče samo još u mojoj kući za spas gde sam nekad boravila svakodnevno i po više puta na dan. Osetim se bespomoćno i providno kao da te reči koje toliko odjekuju celom prostorijom mogu da me odgurnu i odnesu kao neki baš jak vetar koji ne može da se kontroliše. Kao da gledam kako te zauvek bespovratno malo po malo gubim svaki put kad se vetar ni od kuda pojavi da nas odnese. I baš baš svaki put ne mogu da te vidim neko vreme posle toga kao da moram taj vetar iz kostiju da isteram. I baš baš svaki put poželim da sam u tom trenutku u najlepšem periodu i najlepšem stanju na svetu i da mogu samo da odem. Da nestanem na dugo i na daleko, sa tom jednom jedinom sitnicom koja mi je od tebe ostala i zahvaljujući kojoj bih mogla da preživim. I to je baš ona devojčica od prošle godine, sa tvojim bademastim očima. I nas dve bismo živele tako, bez stresa i vikanja,urlanja,vetra, krivde i pravde, zauvek, srećno i bespovratno.

Нема коментара:

Постави коментар